| Une histoire vraie Noël 66
A ma mère grand Katarina 11 décembre 2002. 01h17. France Inter. La musique me fige et des frissons soufflent sur ma peau. Un air magique, comme cette voix lointaine qui m’avait promis, autrefois, une belle destinée. Je téléphone au standard. Je demande les références du CD. Une petite voix, nommée Romane, répond à mon attente. Mais, à ma surprise, Romane me demande si je veux bien parler de Noël, comme ça, sur France Inter. Interloquée, je veux d’abord refuser… mais, elle insiste. “ Je ne sais pas pourquoi, mais je suis sûre que vous le ferez très bien ” dit-elle. J’accepte. Je ne sais pas dire non. Bien qu’au fond j’attends depuis… depuis quand au juste ? Un signe du ciel ou une réponse à une question lancée dans le désespoir du silence qui m’emprisonne. Parce que ce que je vais vous lire là. C’est une histoire vraie ! Un Noël dans mon Village, là-bas, en Yougoslavie. Maintenant, il faut dire Serbie. Mais pas trop fort. Ça fait encore mauvais genre. Chut ! C’est au sud de Belgrade à vingt kilomètres de la frontière macédonienne. Ceux qui ont traversé la Yougoslavie pour aller en Grèce ont aussi traversé mon village. Son nom ? LEVOSOJE. Jugez des cadeaux : un bracelet, un collier, une broche, des crayons, un cahier… Que sais-je encore ? C’était aussi leur façon de payer le gîte et le couvert et la seule de dire merci à la mamie. Ils l’appelaient BABA, ce qui veut dire MAMIE en serbe. La générosité et la bonne cuisine de Baba étaient connus et reconnus. Mais ils choisissaient BABA comme aubergiste surtout pour les histoires qu’elle contait les soirs de veillées. Ils disaient que c’était la meilleure conteuse à 500 km à la ronde. Et que des histoires inédites !
Le jour de Noël, le 6 janvier là-bas, grand-père allait chercher de la paille dans la grange. Il vidait la cuisine qui faisait habituellement office de salle à manger, et rangeait la table et les chaises dans la cave. Il ne laissait que le poêle à bois. Il prenait plaisir à disposer un tapis de paille en forme de cercle, à même le sol, au milieu de la cuisine. Il était fier de son tapis et répétait sans cesse : “ Vous avez vu, c’est de la belle paille… celle qui ne pique pas ! ” Après avoir répété la même phrase à l’envi et de plus en plus fort pour que grand-mère entende, il lui renvoyait un sourire et un petit clin d’œil plein de malice. À l’époque, je ne comprenais pas trop pourquoi. Maintenant, je crois savoir pourquoi ils aimaient tellement la paille et pourquoi il prétendait qu’elle ne piquait pas. Ma grand-mère n’avait pas les yeux bleus, mais j’ai souvent entendu mon grand-père lui dire : “ T’as de beaux yeux tu sais. ” Et ma grand-mère répondait : “ Je sais, je sais. Mais on ne le saura jamais assez ”. Et mon grand-père souriait.
Puis grand-père creusait aussi un trou d’environ 15 centimètres de diamètre dans un angle de lacuisine. Le sol n’était pas carrelé, mais en terre. Le trou, c’était pour le jeu des Noix, en fin du repas. Grand-mère préparait le repas dès le matin de très bonne heure.
Le cassoulet, la pita, de la pâte feuilletée, des œufs, du fromage et des poireaux, le poisson, des gâteaux au chocolat et enfin le fameux pain avec la pièce de monnaie. Ah ! Ce pain ! Un pain béni que le patriarche de la maison rompait avant d’en distribuer un morceau à chaque membre de la famille, présent ou absent, après que grand-mère se fût signée de sa croix et fait sa prière pour les présents, les absents et les pauvres. Celui ou celle qui découvrait la pièce devait acheter du sel et ainsi, la chance pour l’année lui serait garantie. Je ne me rappelle pas l’avoir gagné, cette petite pièce. Ma grand-mère me rassurait : “ Le Petit Jésus a plus d’un tour de magie pour te donner la chance, et ça, toute l’année. La plus belle chance, c’est la santé, le sourire et ça, il te l’a donné. Le reste, c’est simple. Il suffit d’imaginer ”. C’est ainsi qu’est né mon AMIGENI, un petit garçon sorti de mon imagination, puis une héroïne du nom de VREMIA et d’autres encore, mais tout ça, à dire vrai, c’est rien que des mensonges que je me raconte à moi-même, comme on dit, des histoires inventées que j’écris à longueur de journée sur le clavier d’un ordinateur. Modernité oblige. Il y avait aussi une assiette vide au cas où quelqu’un arriverait à l’improviste. On l’appelait l’assiette du pauvre. Au centre du tapis reposaient tous les plats. Après le cérémonial de la distribution du pain, venait celui de l’assiette du Bon Dieu. Mamie-Baba prenait une assiette vide et y mettait un peu de tout, de la pita, quelques noix, du poisson et des haricots et une part de gâteau. Elle remplissait l’assiette. Le salé et le sucré mélangés, immangeable ! Elle portait l’assiette dehors sur la terrasse. Elle disait : “ C’est la part du Bon Dieu ”. J’ai compris bien plus tard que le Bon Dieu revêtait aussi la peau des petits chats, puisque le lendemain, l’assiette était vide. Après le dîner, chacun s’armait de son paquet de noix. La bataille pouvait commencer. Celui qui mettait sa noix dans le trou empochait les autres noix. Un jeu de billes de chez nous, en somme. Puis Grand-mère racontait des histoires toute la soirée et grand-père s’occupait du poêle à bois. Les histoires de Baba avaient toujours une morale bien à elle. Celle de l’année 1966 m’est restée à jamais gravée dans la mémoire de petite immigrée serbe. Sans doute parce que ce fut la dernière fois que je fêtais Noël un 6 janvier, et aussi le dernier avec ma grand-mère. Car les années suivantes j’ai fêté NOEL le 24 décembre et le 6 janvier. Mais je ne recevais pas des cadeaux deux fois. Je suis arrivée en France à treize ans. Je ne parlais pas un mot de français.
À la fin de l’histoire, Mamie m’a dit : “ Tu vois Zoritza, mon cadeau n’est pas celui que tu crois. Ce n’est pas celui-là le plus beau. Les chaussures seront bientôt trop petites pour toi, la jupette sera un mouchoir de poche avant que tu ne sois grande, le bracelet, tu pourras le perdre, le collier, on te le volera un jour et la broche, tu t’en lasseras. Alors que les histoires que je t’ai racontées, elles seront toujours en toi, dans ton cœur et dans ta tête. Un jour, à ton tour, tu les raconteras à tes enfants et petits-enfants. Et si tu fais un vœu ce soir, tu pourras raconter ton Noël au monde entier. Un jour, une petite voix te demandera de parler de Noël. ” -Dis Romane, tu connais ma grand-mère ? -Où l’as-tu rencontrée ? Ecrit dans la nuit du 11/12/2002 Zorica Sentic
Istinita bajka Božić 66 Mojoj Baki Katarini
11 decemabar 2002. 01h17 Frans Inter. Muzika me ledi i jeza se siri po mom telu. Jedan caroban vetric kao ovaj udaljeni glas koji mi je nekada davno obecavao lepu sudbinu.Okrecem broj. Trazim podatke o CD-u. Jedan nezni glasic, nazvan Romana, odgovara na moje cekanje.Ali, na moje iznenadjenje, Romana me pita da li bih zelela da pricam o Bozicu, tek tako, na Frans Interu. Zbunjena, najpre zelim da odbijem…ali ona insistira. « Ne znam zasto, ali sigurna sam da biste to veoma lepo ucinili :, kaze ona. Prihvatam. Ne umem da kazem ne. Iako i sustini cekam na to od…od kada, zapravo ? Jedan znak sa neba ili jedan odgovor na pitanje baceno u ocaj tisine u kojoj sam zatocena. Zato sto je ovo sto cu vam sada ispricati jedna istinita prica.
Jedan Bozic u mom selu, tamo, u Jugoslaviji. Sada treba reci – u Srbiji. Ali ne previse glasno. To jos uvek nije najpozeljnije. Pst !To je juzno od Beograda na dvadeset kilometara od makedonske granice. Oni koji su prolazili Jugoslavijom iduci u Grcku, takodje su prosli kroz moje selo. Njegovo ime ? Levosoje.
Procenite sami: narukvica, ogrlica, bros, olovke, sveska…Sta jos znam ? To je bio takodje njihov nacin da plate prenociste i hranu, i jedini nacin da kazu baki hvala. Zvali su je Baba. Darezljivost i odlicna babina kuhinja bili su nadaleko poznati i priznati. Ali oni su birali Babu kao gostionicarku koja je bila najpoznatija po pricama koje je pricala uvece, pred spavanje.Pricali su da je bila najbolja pripovedacica u precniku od 500km. Kakve su to bile neobjavljene price ! Dan uoci Bozica, dakle, 6. januara tamo, deda je isao da potrazi slamu u ambaru. Ispraznio bi kuhinju, koja je obicno bila trpezarija, i slozio bi sto i stolice u podrum. Ostavljao bi samo pec na drva. Zatim bi priustio sebi zadovoljstvo da postavi prostirku od slame u obliku kruga, po podu, usred kuhinje. Bio je ponosan na svoj tepih i ponavljao neprekidno « : »Videli ste kako je to lepa slama…ona koja ne bode ! » Posle ponavljanja te iste recenice onoliko koliko je zeleo, i sve glasnije da bi ga baka cula, uputio bi joj osmeh i vragolasto namignuo. U to vreme nisam bas najbolje razumela zasto. Sada mislim da znam zasto su toliko voleli slamu i zasto su isticali da ne bode. Moja baka nije imala plave oci, ali sam cesto slusala dedu kako je govorio : « Imas lepe oci, znas ». A moja baka je odgovarala : : Znam, znam. Ali nikad se nece dovoljno znati. » I moj deda se smeskao. Zatim bi deda iskopao jednu rupu od oko 15 cm precnika u jednom uglu kuhinje. Pod nije bio poplocan, vec zemljani. Rupa je bila za Igru oraha, posle obroka. Baka je pripremala obrok od ranog jutra. Pasulj , pita, lisnato testo, jaja, sir i praziluk, riba, cokoladni kolaci i, najzad, cuveni hleb sa novcicem.Ah, taj hleb !Blagosloveni hleb koji bi glava kuce lomio pre nego sto bi podelio po jedno parce svakom clanu porodice, prisutnom ili odsutnom, posle cega bi se baka prekrstila i pomolila za prisutne, odsutne i siromasne.Ona ili onaj koji bi pronasao novcic, morao bi da kupi so, i na taj nacin bi kupio zagarantovanu srecu za tu godinu. Ne secam se da sam dobila taj novcic. Ali baka me je uveravala : »Mali Isus ima mnogo carobnih nacina da bi te ucinio srecnom, i to cele godine. Najveca sreca je zdravlje, osmeh, a on ti je to dao. Ostalo je lako. Dovoljno je da zamislis. » Tako je rodjen moj prijatelj Amizeni, decacic izasao iz moje maste, a zatim heroina nazvana Vremia, i jos neki, ali sve to, ako cemo iskreno, to su lazi koje pricam sama sebi, kao sto se kaze, price izmisljene zbog duzine dana za tastaturom jednog kompjutera. Obavezna modernizacija. Postojao je takodje i jedan prazan tanjir za slucaj da neko iznenada pristigne. Zvali smo ga « tanjir za sirotinju ». Usred prostirke su bila postavljena sva jela. Posle ceremonije dodeljivanja hleba, dolazio je tanjir za Dobrog Boga.Baka bi uzimala jedan prazan tanjir i u njega stavljala po malo od svega : od pite, nekoliko oraha, ribe, pasulja, i parce kolaca. Napunila bi tanjir.Slano i slatko pomesano, gotovo nejestivo !Nosila bi tanjir napolje, na terasu. Govorila bi : To je za Dobrog Boga. »razumela sam mnogo kasnije da se Dobri bog ponekad pretvarao u macke jer bi sutradan tanjir bio prazan.
Posle obroka, svako se naoruzavao svojim paketom oraha. Bitka je mogla da pocne ! Onaj koji bi ubacio svoj orah u rupu, stavljao bi u svoj dzep ostale orahe.To je nalik na igru klikerima, kod nas. Zatim je baka pricala price cele veceri, a deka bi brinuo o peci na drva. Babine price uvek su imale u sebi jaku pouku. Prica iz 1966 ostala je zauvek urezana u secanje male srpske imigrantkinje, bez sumnje zato sto je to bio poslednji put da sam slavila Badnje vece 6. januara, i isto tako poslednji put sa svojom bakom. Jer, narednih godina slavila sam Badnje vece 24. decembra i 6. januara. Ali nisam primala poklone dva puta. Stigla sam u Francusku kada sam imala trinaest godina. Nisam znala ni rec francuskog jezika.. Na kraju price, baka mi je rekla :
Vidis, Zorice, moj poklon nije onaj koji ti smatras poklonom. To nije najlepsi. Cipele ce uskoro biti premalene za tebe, suknjica ce biti poput dzepne maramice kad odrastes, narukvicu mozes da izgubis, ogrlicu ce ti jednog dana ukrasti, a bros ce ti dosaditi. Price koje sam ti pricala bice uvek u tebi, u tvom srcu i tvojoj glavi. Jednog dana, kad na tebe dodje red, ti ces ih pricati svojoj deci i iunucicima. A ako veceras nesto pozelis, moci ces da pricas o svom bozicu celom svetu. Jednog dana, neki nezni glasic trazice da mu pricas o ovom svom Bozicu. »
Reci, Romana, poznajes li moju baku ?
Gde si je srela ?
Sentic Zorica
|
Une histoire vraie
Pour être informé des derniers articles, inscrivez vous :
Commenter cet article